RUSMIRGADZO.COM.BA
On the road, just before sunrise...
»
»
»

Prof.dr. Drago Perović rođen je 20. rujna 1888. g. u Gorici kod Trebinja. Srednju školu svršio je s odličnim uspjehom u Mostaru gdje mu je bio učitelj poznati pjesnik Jovan Dučić. Medicinu je studirao u Beču gdje je 10. prosinca 1913. g. promoviran “Sub auspiciis Imperatoris”. Ta promocija povlači za sobom kao dar carski prsten i obavljala se svečano uz nazočnost Cara. Osobito je to, da je ta čast zapala stranca – Bosanca u doba Austrougarske monarhije. Za vrijeme te svečane promocije održao je predavanje o komparativnoj anatomiji malog mozga. Diploma mu je obnovljena nakon 50 godina. Tadašnji kralj Aleksandar popratio je taj događaj uzrečicom “Volijem nego išta”. 1925/26. godine bio je rektor Sveučilišta u Zagrebu, a 1926/27. g. prorektor. 12. lipnja 1948. godine izabran je za redovnog člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. 14. lipnja 1955. g. izabran je za dopisnog člana Srpske akademije nauka. 1. travnja 1957. g. izabran je za člana Predsjedništva Jugoslavenske akademije. Odlikovan je Ordenom zasluga za narod I reda i Ordenom rada I reda.

Carski prsten
Možda je interesantno da opišemo izgled carskog prstena. Prsten je od platine i nosi se na bijele rukavice. U sredini prstena na plavom kamenu, lapis lazuli, nalazi se grb i kruna cara Franje Josipa izrađena u sitnim briljantićima. Oko centralnog dijela smješteno je 12 briljanata. Interesantno je da je prsten kao dar strane zemlje postao vlasništvom dobitnika tek kad je to odobrila Narodna banka. Prsten se sada nalazi u muzeju u Trebinju. U vezi sa prstenom spomenula bih još neke detalje. U vrijeme rata Perović je dio briljanata dao svojoj obitelji da preživi a jedan je dio dao za ličenje stubišta i atrija Instituta. U prstenu je sada ostalo samo 6 briljanata.

Bio je strog i brižan prema studentima
Prema studentima je bio jako strog. Nije opraštao neznanje. Postojala je studentkinja kojoj nikako nije išla sekciona vježba, padala je na kolokvijima kod Profesora i kodmene.Bila je jaka zima, a kolegicaje hodala u trošnim perović i studentisandalama. Na večer, iza sekcije zaklučili smo da kolegica ipak nije takova neznalica i to sve misleći na zimu i na sandale. Jednoć je za vrijeme zime dao svoj zimski kaput studentu. Bila je zima, a on nije imao kaput.

Studij
Za vrijeme studija Perović je radio kao demonstrator odnosno asistent na Anatomskom institutu u Beču kod prof.dr. Ferdinanda Hochstettera. Radio je uvijek duboko u noć i prolazeći kroz institut nije palio svjetlo pa se je u mraku gotovo sudario sa prof. Hochstetterom na što mu je profesor drugi dan donio električnu bateriju. U to vrijeme je u Beču postojao i drugi anatomski institut koji je vodio prof. Tandler ali uže komunikacije između ta dva instituta nije bilo. Prof. Perović u Beču nije želio raditi sa ženskim asistentima a to je bio i jedan od uvjeta kad je polazio u Zagreb.

Drago Perović i studenti
Budući da u ono vrijeme nije bilo ni kompjutera ni interneta ni CD-a predavalo se je na preparatima, zidnim slikama i dijapozitivima većeg formata koji su naknadno ručno obojeni da studenti dobiju što bolji uvid u strukture. Od preparata vrijedno je spomenuti injekcione preparate žila fetusa sa obojenom celuloidnom masom jer druge u to vrijeme nije bilo, zatim odljeve labirinta u Woodovom metalu, obojene makropresjeke kroz mozak i Weigertove presjeke mozga.

Otvaranje Medicinskog fakulteta u Zagrebu
1915. g. trebao se otvoriti Medicinski fakultet u Beogradu, pa je dr. Perović dobio početkom 1914. godine poziv za redovitog profesora. Prvi svjetski rat je taj događaj omeo, pa je 21. studenog 1917. godine dr. Perović bio pozvan da preuzme Katedru anatomije na Sveučilištu u Zagrebu. Zbog tadašnjih političkih prilika dr. Perović je od osnivača i vlade zamoljen da pristane na ovu ponudu, te da u svojstvu suplenta otpočne radom i održi svoje nastupno predavanje te time otvori Medicinski fakultet u Zagrebu.

Predavanje je održano uz veliku svečanost u auli Hrvatskog sveučilišta 12. siječnja 1918. godine i to je shvaćeno kao velik narodni uspjeh, jer to je bio prvi otvoreni Fakultet u južnoslavenskom području. Prof. Perović je osnovao Anatomski institut i uredio ga tako da je to jedan od najbolje uređenih anatomskih instituta. Važno je spomenuti da mu je dao odmah prave dimenzije, kojesu odgovarale budućem razvitku od pola stoljećai one su spomen ploča perovićbile mjerodavne i za uređenje ostalih instituta zagrebačkog fakulteta. 1920. godine prof. Perović je po drugi put bio pozvan za redovnog profesora u Beograd, ali se tom pozivu nije mogao odazvati. Po treći put je bio izabran i pozvan za redovnog profesora u Beograd, ali i taj izbor nije prihvatio. Zagrebački studenti su mu iz zahvalnosti postavili 1921godine plaketu u atriju.

Predavanja
Predavanje je zasigurno scenski događaj. Na predavanja je uvijek dolazio u crnom, specijalno šivanom ogrtaču, “štrafastim” hlačama i crvenoj kravati sa malim uzorcima. Predavanje i vježbe počinjao je na minutu točno. Ostajao je na vježbama od 15 pa do 18 sati, a nakon toga je pitao kolokvije. Rijetko bi nekome od asistenata palo na pamet da ode ranije sa zavoda.

Drago Perović
Prve godine posvetio je osim toga uređenju anatomskog instituta, koji se je ubrajao među najuzornije. Naročito je važno da se muzej nalazio u učionici, te su tako preparati uvijek bili pristupačni studentima. U izvođenju nastave koristio se najmodernijim, onda dostupnim nastavnim pomagalima, tako da i danas postoji epidijaskop, kino projektor i velika zbirka dijapozitiva koje je rabio u tijeku izvođenja nastave. Crtež je bio osnovica njegovog predavanja. I danas se njegovi bivši studenti sjećaju njegovih crteža, točnosti i ljepote istih.

Prvi anatomski institut imao je dvije prostorije u glavnoj zgradi Sveučilišta. Tu je Perović svake noći pripremao preparate za svojih prvih 63 studenta. Radio je sve sam, nije imao nikoga da mu pomogne. Tek kasnije kad je prešao u današnju zgradu anatomskog instituta dobio je i asistente i to dr. Kiljmana i po prvi puta asistenticu dr. Voneš. Kasnije je dobio i preparatora Ivana Allingera. Treba osobito istaknuti da su kasnije na institutu izrađivali zidne slike nekoliko vrsnih umjetnika i to: Tabaković, Krizmanić, Lovrenčić i Canki-Pažić.

Muci
U privatnom životu Profesor je imao snažnu potporu u svojim sestrama, Desanki i kasnije Zori. One su se brinule o njemu i omogućile su mu da se potpuno posveti svome radu sa studentima, u struci i u nauci. Bio je slab na sudružnike u obliku psa. drago perovićVolio je pse tzv. pinče i nakon odlaska jednog psa, uzimao je drugog i svi su imali ime Muci uz sufikse 1-5. U vrijeme rada na anatomiji, stanovao je na I. katu zgrade za anatomiju u velikom i lijepom stanu .

Nije često silazio sa Šalate. Išao je samo na sjednice Akademije i to prijevozom ravnateljstva. Jednog dana u to vrijeme nije bilo prijevoza. Prijedlog je bio da se vozi vozilom hitne pomoći. Odbio je uz primjedbu “ne mogu ići kao bolesnik radije ću ići institutskim vozilom za prijevoz pokojnika kolima”. Vraćajući se jednom sa sprovoda primjetio je da je vrlo teško ljudima koji žive nasuprot Mirogoju, a u to vrijeme su njegovi bazeni bili puni umrlih. Bio je poseban, jer nije prepoznavao razliku u smrti za potrebe edukacije od smrti.

Znanstveni opus
U naučnom pogledu prof. Perović je, još dok je bio u bečkom Anatomskom institutu, radio više godina na svojoj velikoj monografiji o razvitku labirinta, za koju je načinio oko 50 savršenih modela po Bornovoj metodi rekonstrukcije. Onda je to bio dugotrajan i mučan posao a danas bi se to za kratko vrijeme riješilo pomoću kompjutera. Studirajući vrlo kompliciran orbitalni izdanak nepčane kosti, dokazao je da je njegov oblik, ma kako složen, sav osnovan još u embrionalnoj primitivnoj nosnoj hrskavici.

Opisao je prednji dio nosne školjke nalik na propeler (pars evoluta), koji je do tada bio nepoznat. Prvi je opisao do tada nepoznati izdanak gornje čeljusti (processus frontosphenoideus) koji seže do čeone kosti. Najvrijednija materijalna ostavština prof. Perovića je kolekcija maceriranih rastavljenih lubanja koja je jedinstvena u svijetu. Objekti, 300 lubanja obuhvataju razdoblje od fetusa od 56mm do 25-30 godina života tj. do onoga vremena kad se kosti lubanje mogu rastaviti bez oštećenja

Među naučnim radovima prof. Perovića treba osobito istaknuti njegova istraživanja maksilarnog sinusa odnosno nosne šupljine. U tim istraživanjima je dokazao da hijatus nije onakav kako se to čini i prikazuje u atlasima, nego da je njegov oblik determiniran sa četiri ruba i tri polja. Nadalje u istraživanjima nosne šupljine ističem Perovićevo otkriće grebena na nosnoj pregradi, čija je važnost da predstavlja granicu između nosne šupljine i ždrijela. Perović je taj greben nazvao crista choanalis. Sa tim u svezi otkrio je da na stražnjem gornjem dijelu raonika postoji posebno važna tvorba u obliku klina koja ima zadaću da pri inspiriju, iz obje nosne šupljine mirno uvede zrak u ždrijelo. Taj je dio nazvao pars cuneiformis vomeris. Na hoanalnom grebenu je otkrio tvorbe koje imaju zadaću da zračnoj struji adaptiraju pobočne ploštine. Nazvao ih je formationes adatations aerodynamycae.

Među najznačajnijim radovima Profesora svakako treba ubrojati rad “Kauzalno riješenje zagonetke zašto kao papir tanke pregrade između pneumatskih prostora ne budu resorbirane”.

Osim medicinske problematike akademik Perović se bavio i problemima našeg jezika, a specijalno našom medicinskog terminologijom, pa je i tu dao mnogo vrijednih doprinosa.

Asketa, pjesnik, erudit i “Odiseja”
Perović je bio veliki asketa i veliki erudita. Kao što je bio krut prema sebi nije bio mnogo popustljiviji ni prema svojoj okolini. U vrijeme svoga studija u Beču bavio se je mačevanjem i uvježbavao kandidate za dvoboje nastojeći da napokon ipak izmiri posvađene strane. Perović je mnogo čitao. Omiljela knjiga mu je bila “Odiseja”, koju je čitao i u originalu i u prijevodu. Volio je pjesme: Dučića, Rakića, Cesarića, ( s njim je bio i drago perovićprijatelj) Verlaina, Samaina, Rostanda, Geraldia, Heinea. U ono vrijeme nije još bila uobičajena televizija ali su postojali časopisi kao npr. Umschau, slično kao danas National geographic i Scientific american, gdje su se čitatelji mogli informirati o najnovijim dostignućima iz najvažnijih područja u svijetu. Mislim da nije bilo područja iz bilo kojeg područja tehnike, povijesti geografije, književnosti i umjetnosti gdje niste mogli od Perovića saznati što vas je zanimalo. Politikom se nije bavio. Studenti su ga neobično voljeli i cijenili jer je bio apsolutno pravedan.

Bio je prvi, a i do sada rijedak nastavnik koji je studente akceptirao kao osobe i poznavao ih po imenu i prezimenu te je time još više stimulirao studente u svladavanju ovog vrlo teškog kolegija. U svom radu prof. Perović je glavnu brigu posvetio nastavi budućim liječnicima i podigao ju je na vrlo visok stupanj te su se naši liječnici ubrajali među najspremnije.

Bio je običaj da mu studenti 21. studenog čestitaju krsnu Slavu. Interesantno da se je taj običaj bio održao kroz sve režime. Volio je studente i kad bi došli na čestitanje obično bi ih oslovljavao uz ime sa “zlato moje” i “dušo”, te “sine moj”.

Strastveni pušač
U vrijeme drugog svjetskog rata glavni je bio problem kako mu pomoći u stjecanju cigareta. Svi su se asistenti, neovisno o pušačkim sklonostima i ovisnostima prijavili da su pušači. Profesor je bio namiren sa svojim dnevnim potrebama. Nabavljali smo mu i “škiju” jer smo ga voljeli i znali smo koliko to njemu znači. Kada su ga prijatelji brineći se da li ima zalihe hrane pitali da li je namiren za vrijeme rata, Profesor je odgovarao da sve ima (misleći na cigarete). Pušeći, ostavljao je relativno velike čikove, a studenti, kao studenti su ih koristili za daljnje pušenje.