RUSMIRGADZO.COM.BA
Sarajevo - Panorama - I
»
»
»

Ne baš kratka historija elektrokardiografije (EKG)

Priredio: Dean Jenkins (@dean_jenkins)
Physician, co-founder of OnExamination, editor-at-large BMJ Case Reports, education adviser at BMJ. Committee member Cornwall College. Brewer. Coder.

Izvor: http://www.ecglibrary.com/ecghist.html

Uz dozvolu autora, na bosanski jezik preveo: Rusmir Gadžo (@rusmirgadzo)
Student Medicinskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Sarajevo, januar 2016. godine • rebi-ul-ahir 1437. h.g.

Uvod autora: Mnogo je historijskih poduhvata koji su nam pomogli da bolje shvatimo EKG kao kliničku alatku. Neki od primjera su: izlaganje kokoški strujnom udaru (1775.g.); uranjanje ruku laboratorijskih pomoćnika u posude pune slane fiziološke otopine (1887.g.); snimanje elektrokardiograma konja, a potom posmatranje operacije na otvorenom konjskom srcu (1912.g.); provociranje neselektivnih anginoznih napada (1931.g.) ili uvođenje pasa u stanje opšte pothlađenosti (inducirane hipotermije) (1953.g.). Saznajte, između ostalog i zašto su određeni dijelovi EKG-a obilježeni sa PQRST (1895.g.), ali i mnogo, mnogo više.

Komentar prevodioca: U ime Milostivog i Svemilosnog Boga. Znanje je piramida kojoj neće biti izgrađen vrh, sve dok je čovječanstva i njegove želje za spoznajom. Danas smo na ko zna kojoj stepenici te piramide, naučno obzorje ispred nas je sve šire, ali s vremena na vrijeme treba baciti pogled ispod sebe, na njene čvrste temelje (utemeljitelje). Sve što danas znamo, zasluga je ljudi koji su posvetili svoje živote jednom cilju: dobrobiti čovjeka, vođeni vlastitim žarom za rasvjetljavanjem istine… “Ne baš kratka historija elektrokardiografije” je prilično opširan tekst, pa je preporuka onima sa nešto skromnijim strpljenjem da odmah pristupe poglavlju “1895.  do danas :: Precizni snimci i prerastanje elektrokardiografije u klinički dijagnostički metod”. Onima koji smatraju da istaknuta naučna imena ipak zaslužuju djelić njihovog vremena, zahvaljujemo na strpljenju, koje će se isplatiti. Prevodilac planira praviti i povremene sadržajne i vizualne revizije, skrećući pažnju uglavnom prema naučnicima koji su nedovoljno poznati, a dali su svoj doprinos ovom historijskom toku. Sve primjedbe i sugestije su dobrodošle.



 

XVII i XVIII stoljeće :: Generisanje elektririteta, ispitivanje njegovih efekata na životinjsko tkivo i otkriće “životinjskog elektriciteta”

1600 – William Gilbert, lični ljekar kraljice Elizabete I, dekan na Royal College of Physicians of London i izumitelj “magnetne filozofije” uveo je termin – electrica – za predmete koji u sebi sadrže statički elektricitet. Riječ je izveo iz grčkog jezika (ćilibar, gr. – electra). Od davnina i antičkih vremena je poznato da bi ćilibar mogao podići sitnije predmete ukoliko se prethodno protrlja o tkaninu. Gilbert je k tome dodao i druge primjere, poput sumora, pa je opisao pojave koje će se kasnije nazvati “statičkim elektricitetom” kako bi ih razlikovao od plemenitije, magnetne sile. Želio je na taj način srušiti Aristotelov pristup poimanju materije, koji je dugo vladao u naučnoj zajednici.
Gilbert W. De Magnete, magneticisique corporibus, et de magno magnete tellure. [O magnetu, magnetnim tijelima i velikom zemaljskom magnetu] 1600

1646 – Sir Thomas Browne, ljekar po profesiji, dok je pisao s namjerom da rasprši neupućenost naroda u mnogim stvarima, prvi je upotrijebio riječ – elektricitet – Browne je opisao novu privlačnu silu riječima: “Elektricitet,  to je sila koja privlači slamčice i druge lahke predmete i predaje metalnoj igli svoja svojstva.” On je i prva osoba koja je upotrijebila riječ “kompjuter” – misleći time na ljude koji računaju i prave kalendare.
Browne, Sir Thomas. Pseudodoxia Epidemica: Or, enquiries Into Very Many Received Tenents, and Commonly Presumed Truths. 1646: Bk II, Ch. 1. London

1660 – Otto von Guericke je konstruisao prvi generator statičkog elektriciteta

1662 – Posthumno je objavljeno djelo francuskog filozofa Rene Descartesa o pokretima ljudskog tijela, u smislu kompleksne mehaničke interakcije kablova, rupa, prolaza i “životinjskog duha”. Sve do 1630. godine se bavio ovim idejama, ali se nije usudio i da ih objavi, zbog javnog progona mislilaca koji su radikalno poljuljali tada prisutne dogme, poput Galilea. Slične ideje je imao i William Harvey, ali ih nikada nije objavio.
Descartes R. De Homine (Treatise of Man); 1662: Moyardum & leffen, Leiden

1664 – Holandski bioloog Jan Swammerdam se nije složio sa Descartesovom mehanističkom teorijom pokreta kod životinja. Izveo je eksperiment u kome je izvadio srce iz žabe, ali je životinja još uvijek mogla plivati. Nakon što joj je uklonio mozak, sve kretnje su prestale (što je možda i moglo biti u skladu sa Descartesovom teorijom). Međutim, nakon disekcije žabe i podraživanja njenih nerava vrhom skalpela, ponovo je izazvao mišićni trzaj. Na taj način je dokazao da se mišićna kontrakcija može izvesti neovisno od veze sa mozgom, stoga prisustvo “životinjskog duha” nije bilo neophodno.

O Swammerdamovim idejama i njegovom radu nije se znalo do nakon njegove smrti. Ipak, napisao je mnogo pisama koja su poslužila njegovom prijatelju Nicolausu Stenou da 1665. godine, na predavanju u Parizu, ‘napadne’ Descartesovu teoriju. Swammerdamovu knjigu “Knjiga o prirodi” objavio je Boerhaave 1730. godine, a na engleski jezik je prevedena 1758. godine.

1668 - Jan Swammerdam je unaprijedio svoje eksperimente o kontrakciji mišića i provodljivosti nervnog vlakna. Pokazao ih je pred velikim vojvodom Cosimom od Toskane, koji je boravio u posjeti Janovom ocu u Oude Schansu, u Amsterdamu.

U jednom od eksperimenata, Swammerdam je u staklenoj cijevi sa kapaljkom (tako je pratio kretnje mišića) razvukao mišić na mesinganu kuku, a pripadajući nerv je podraživao srebrenom žicom. Rezultat je bila mišićna kontrakcija, što možemo pripisati slabom električnom naboju, iako sam istraživač toga vjerovatno nije bio ni svjestan.

1729 – Engleski naučnik Stephen Gray je prvi napravio razliku između provodnika i izolatora elektriciteta. Eksperimentom je pokazao kako se statički elektricitet može prenijeti na plutanu loptu preko mokrog kanapa na udaljenost od 150 metara! Nešto kasnije je došao do spoznaje da se isti efekat može postići na većim udaljenostima,  ukoliko se koristi žica od mesinga.

1745 – Holandski fizičar Pieter van Musschenbroek je otkrio da djelomično popunjena tegla sa ekserom koji viri iz njenog grla, zatvorenog plutanim čepom, može zadržati statički elektricitet. Posuda je nazvana “Leyden-tegla” po mjestu u kojem se otkriće zbilo. Nezavisno od njega, do istog otkrića je došao i Ewald Georg von Kliest od Pomeranije.

1746 – Francuski fizičar Jean-Antoine Nollet je, koristeće Leyden-teglu, “proveo” električnu struju kroz 180 kraljevskih zaštitara tokom demonstracija protiv francuskog kralja Luja XV.

1769 – Američki naučnik Edward Bancroft je ustvrdio da je “šok” koji proizvodi električna raža (torpedo fish - Narcine bancroftii) električne prirode, ne mehaničke. Dokazao je da su osobine šoka slične onom koji proizvodi Leyden-tegla, odnosno, udar se mogao izolirati korištenjem određenih materijala. Za električnu ražu je već ranije bilo poznato da izaziva strujni udar i kao takva se često koristila u terapijske svrhe. Međutim, električna teorija iz tog vremena je diktirala da se elektricitet uvijek širi kroz provodnike i da se kreće od područja sa većim ka području sa manjim nabojem. Naučnicima je bila poznata činjenica da su živi organizmi provodnici, ali nisu smatrali mogućim postojanje električnog disbalansa u životinjama. Iz tog razloga su tvrdili da životinje ne mogu koristiti elektricitet za provođenje nervnog implusa, niti za induciranje električnog udara. Osim toga, u to vrijeme se smatralo da se “voda i elektricitet ne miješaju” stoga ideja o –električnoj ribi- nije prihvaćena.
Bancroft, E. An essay on the natural history of Guiana, London:T. Becket and P. A. de Hondt, 1769.

1773 – John Walsh, član Kraljevskog društva i britanskog Parlamenta, svjedočio je električnoj iskri iz jegulje (Electrophorus electricus), izvađene iz vode, obrizom da je nemoguće da se nešto slično desi u vodenom mediju. Koristeći tanke trake od metalne folije, pokazao je ovu pojavu brojnim kolegama i gostima u njegovoj kući u Londonu. Nažalost, nikada nije zvanično zapisao i publikovao eksperiment sa električnom jeguljom, iako je za naučni rad dobio Copley medalju 1774. i 1783. godine. Walsheve opservacije, kao i one koje je zabilježio Bancroft prije njega, bile su argument više za tvrdnje da neki vid elektriciteta u životinjama ipak postoji.
Walsh, J. On the electric property of torpedo: in a letter to Ben. Franklin. Phil. Trans. Royal Soc. 1773;63:478-489

1774 – Velečasni Sowdon i apotekar Hawes objavili su u godišnjem izvještaju novoosnovanog Kraljevskog humanističkog društva (Royal Humane Society) prikaz slučaja o iznenađujućim efektima elektriciteta u slučaju oporavka od iznenadne smrti. Društvo je nastalo iz “institucije za pružanje neposredne pomoći osobama iznenadno preminulim od utapanja.” Osnovano je 1774. godine, s ciljem da zaštiti industrijaliste od fatalnih posljedica nepredviđenih nesreća; mlade i neiskusne osobe od njihovih rekreativnih aktivnosti; nesretne žrtve melanholije i pokušaja samoubistva; osobe sklone nesretnim posljedicama samouništenja.

Gospodin Squires, iz ulice Wardour (Soho), stanovao je naspram kuće u kojoj je trogodišnja djevojčica Catherine Sophia Greenhill pala sa prozora iz sobe na prvom spratu. Incident se desio 16. jula 1774. godine. Dežurni apotekar je nakon uvida u situaciju izjavio da se ništa ne može učiniti za slabašnu curicu. Međutim, Squires je “uz pristanak roditelja, na najhumaniji način primjenio efekte elektriciteta. Prošlo je najmanje dvadeset minuta do trenutka kada mu je omogućeno da primjeni elektrošokove. Pokušao je na različitim dijelovima tijela, bez vidnog uspjeha. Nakon dužeg vremena i primjene šokova na prsištu, osjetio je slabe pulsacije. Ubrzo je dijete počelo da hvata zrak, a potom i da diše, iako sa poteškoćama. Deset minuta nakon jasnih znakova života, počela je da povraća. Blagi stupor, nastao zbog pritiska u lubanji, potrajao je nekoliko dana, ali uz ispravan tretman, curica je kroz jednu sedmicu ponovo bila u savršenom zdravstvenom stanju.

Squires je prenio ovaj nesvakidašnji i zapanjujući slučaj oporavka gore spomenutoj gospodi, iz jednog jedinog razloga: da promovira dobročinstvo prema čovječanstvu, uz nadu da nijedna osoba neće tako olahko biti proglašena mrtvom, dok se ne upotrebe poznata i raspoloživa sredstva za njihov oporavak.

Jasno je da je nesretna djevojčica pretrpila povrede glave, pa je primjenjeni elektro-šok najvjerovatnije probudio dijete iz kome, a ne izazvao defibrilaciju srca.
Annual Report 1774: Humane Society, London. pp 31-32

1775 – Danski ljekar i veterinat Peter Christian Abildgaard je u eksperimentima na kokoškama pokazao da je primjenom električnih impulsa moguće “umrtviti” ove životinje, ali i da je električnim šokovima na prsištu moguće ponovo vratiti puls. “Primjenom šoka na glavi, životinja prestaje pokazivati znake života. Ponovljenim šokom na prsištu, životinja se podiže. Međutim, ukoliko bi se eksperiment ponavljao odveć često, kokoška bi izgledala omamljeno, hodala bi sa poteškoćama, ne bi ništa jela – danima i noćima; ali bi se nešto kasnije oporavila, čak bi snijela i jaje.”
Abildgaard, Peter Christian. Tentamina electrica in animalibus. Inst Soc Med Havn. 1775; 2:157-61.

1786 – Italijanski anatom, Luigi Galvani, primjetio je da će disecirani žablji batak reagovati trzajem, ukoliko se dotakne metalnim skalpelom. Cijelo to ljeto je proučavao efekte elektriciteta na životinjskim tkivima.

Zapisao je 20. septembra 1786. godine, slijedeće: “Disecirao sam i pripremio žabu na uobičajen način… zabunio sam se na momenat nečim drugim, pa sam je spustio na stol, na kojem se nalazio i električni generator, prilično udaljen od provodnika. Kada bi neko od prisutnih skalpelom slučajno i blago dotakao kruralni živac, svi bi se mišići noge kontrahirali, iznova i iznova, kao da ih je pogodio kakav jak grč!”

Nešto kasnije je spoznao da direktni kontakt sa generatorom, preko nekog provodnika, izaziva mišićnu kontrakciju. Galvani je koristio i mesingane kuke, prikačene na kičmenu moždinu žabe, spojene na željeznu šinu u njegovom vrtu. Primjetio je da su se kontrakcije mišića žabe dešavale i prilikom grmljavine, ali i prilikom lijepog vremena. Protumačio je to postojanjem “životinjskog naelektrisanja”, ili akumuliranjem životinjskog “neuro-električnog fluida” kakav postoji kod električne jegulje.

Ubrzo je dokazao i da električna stimulacija žabljeg srca izaziva kontrakcije srčanog mišića. Luigi Galvani je naučnik po kojem je uređaj za mjerenje i zabilješku električnih pojava dobio svoje ime – galvanometer. U suštini je to i elektrokardiograf – veoma osjetljivi galvanometer.
Galvani. De viribus Electritatis in motu musculari Commentarius. 1791

1788 – Charles Kite je dobitnik srebrene medalje Kraljevskog humanističkog društva, za esej o korištenju elektriciteta u dijagnostici i oživljavanju osoba sa očiglednim znakovima iznenadne smrti. Ovaj se esej često navodi kao prvi pisani trag o defibrilaciji srca, ali je upotreba elektriciteta koju je Kite predložio nešto drukčija. Na primjer, dok je opisivao slučaj utapanja iz 1785. godine, naveo je da je oživljavanje vršeno najprije pokušajem davanja umjetnog disanja, zagrijavanjem unesrećenog, primjenom duhana, ubacivanjem isparljivih tekućina u želudac, trljanjem i drugim blažim stimulusima. Skoro sat vremena nakon pomenutih procedura, primjenjen je elektricitet.


“Potom je primjenjen elektricitet, a šokove smo slali u svim mogućim smjerovima. Na mišićima kroz koje je prolazio fluid (elektricitet) uočili smo jake kontrakcije.”
Kite je smatrao da je elektricitet značajan alat za procjenu mogućnosti uspješnog oživljavanja iznenadno umrle osobe.
Annual Report 1788: Humane Society, London. pp 225-244. 
Kite C. An Essay on the Recovery of the Apparently Dead. 1788: C. Dilly, London.

1792 – Alessandro Volta, italijanski naučnik i izumitelj, pokušao je da ospori Galvanijevu teoriju “životinjskog elektriciteta” primjerom da se električna struja može generisati kombinacijom dva nejednaka metala. Njegova pretpostavka je bila da električna struja ne dolazi iz životinjskog tkiva, već iz metala. (Mi danas znamo da su obojica bila u pravu).  S ciljem da dokaže vlastitu teoriju, godine 1800. je konstruisao “Voltinu stup” (sačinjen od metalnih diskova – cinka, bakra i srebra, odvojenih papirom namočenim u slani rastvor), koji je mogao generisati  značajnu količinu stabilne električnu struje.

Entuzijazam oko primjene elektriciteta rezultirao je brojnim pokušajima oživljavanja tek obješenih kriminalaca.

Giovanni Aldini (Galvanijev nećak), izveo je 1803. godine eksperiment na Kraljevskom koledžu hirurga (The Royal College of Surgeons) u Londonu. Tijelo smaknutog kriminalca održavano je jedan sat na temperaturi od 30 Farenhajta ( -1.1 stepen Celzijusa), a potom je prevezeno na Koledž. Plasiranjem provodnika u uho i rektum, javile su se tako snažne kontrakcije, davajući utisak uspješne reanimacije.”
Aldini, J. Essai: Théorique et expérimental sur le Galvanisme, Paris (1804), Giovani Aldini. General Views on the Application of Galvanism to Medical Purposes Principally in cases of suspended Animation (London: J. Callow, Princes Street and Burgess and Hill, Great Windmill Street, 1819). Mary Shelly's Frankenstein was published in 1818. Louis Figuier, Les merveilles de la Science (Paris, 1867), p.653





 

1800 - 1895. godine :: Konstruisanje osjetljivih instrumenata sposobnih da detektuju električne pojave u srcu

1819 – Danski fizičar Hans Christian Oersted, demonstrirajući zagrijavanje platinaste žice elektricitetom iz “Voltinog stupa” pred njegovim studentima na Univerzitetu u Kopenhagenu, primjetio je pomjeranje magnetizirane igle na kompasu, svaki put kada bi električna struja bila uključena. Otkrio je elektromagnetizam, čiju teoretsku osnovu je (za zavidno kratko vrijeme) postavio André Marie Ampère.

1820 – Johan Schweigger od Nuremberga uspio je da ubrza kretanje namagnetisanih igala u elektromagnetnom polju. Došao je do spoznaje da se formiranjem žičane zavojnice sa 100 navoja mogu pojačati efekti na namagnetisanu iglu. Iznio je pretpostavku da se oko žice za vrijeme strujnog toka formira magnetno polje, što je nešto kasnije potvrdio Michael Faraday. Schweigger je izumio prvi galvanometar i objavio je svoje otkriće 16. septembra 1820. godine, na Univerzitetu Halle.

1825 – Leopoldo Nobili, professor fizike iz Firence, konstruisao je “nestatički galvanometer” koristeći dvije identične magnetne igle, suprotnog polariteta, obje fiksirane sa osam žičanih navoja. Koristeći ovaj osjetljivi instrument, 1827. godine je uspio da detektuje strujni tok u tijelu žabe, od njenog mišića do kičmene moždine. Registrovao je elektricitet koji je putem slanim rastvorom natopljenog konca povezivao mišiće disecirane žabe odvojene od njenog tijela, u dvije različite tegle. Nobili je bio veliki zagovornik teorije “životinjskog elektriciteta”, a ovim eksperimentom je želio da je i praktično dokaže.

1838 – Carlo Matteucci, professor fizike na Univerzitetu u Pizi, Nobilijev student, dokazao je da je svaki otkucaj srca popraćen električnom aktivnošću.  Za te potrebe je koristio preparat poznat pod imenom “reoskopska žaba” – nerv diseciran iz žablje noge je korišten kao senzor, a mišić kao efektor na osnovu kojeg se potvrđivala električna aktivnost. Okoristio se i Nobilijevim “nestatičkim galvanometrom” za proučavanje električnih pojava u mišićima: jednu od žica iz galvanometra bi pričvrstio na kraj diseciranog mišića, drugu na površinu mišića. Pokušao je da demonstrira provoljivost u nervu, ali mu to nije pošlo za rukom (obzirom da njegov galvanometer nije bio dovoljno osjetljiv).
Matteucci C. Sur un phenomene physiologique produit par les muscles en contraction. Ann Chim Phys 1842;6:339-341

1840 -  dr. Golding Bird, ljekar po profesiji, ali i uspješni hemičar i član London Electrical Society, otvorio je u bolnici Guy Hospital u Londonu, ordinaciju za terapiju električnom strujom. Tretmanom je bio obuhvaćen veliki broj različitih oboljenja. Iako je primjena električne struje u medicinske terapijske svrhe bila popularna, nikada nije razmatrana kao predmet ozbiljnijih istraživanja. Zahvaljujući Birdovoj reputaciji kao istraživača, elektro-terapija je dobila na popularnosti i kod londonskih fizičara, uključujući i njegovog mentora – dr Thomasa Addisona.
Bird G. Lectures on Electricity and Galvanism, in their physiological and therapeutical relations, delivered at the Royal College of Physicians, in March, 1847 (Wilson & Ogilvy, London, 1847)

1843 – Njemački fiziolog Emil du Bois-Reymond opisao je “akcioni potencijal” kao pojavu koja prati svaku mišićnu kontrakciju. Detektovao je i potencijal veoma niske voltaže u mirujućem mišiću. Primjetio bi da se ovaj potencijal smanjuje s kontrakcijom mišića. Kako bi to postigao, najprije je razvio jedan od najosjetljivijih galvanometara tog doba. Njegov “uređaj” je sadržavao zavojnicu sa 24 hiljade navoja – ukupno 5 kilometara žice.  du Bois-Reymond je osmislio i oznake za rezultate koje je davao njegov galvanometer, nazvavši ih “krivom otklona” – oznaka “o” bi značila tačku ekvilibrijuma na “nestatičkom galvanometru”, dok su “p”, “q”, “r” i “s” (uz “k” i “h”) označavali otklone na krivulji.
Du Bois-Reymond, E. Untersuchungen uber thierische Elektricitat. Reimer, Berlin: 1848.

1849 - Henry Bence Jones, ljekar u bolnici St George u Londonu, izvještava o razočaravajućim rezultatima elektroterapije na njegovim pacijentima. Zaključio je da su poboljšanja nastala u samo četiri od 23 tretirana slučaja.
H. Bence Jones. Remedial Action of Electricity. Lond J Med Feb 1849; s2-1: 125 - 129; doi:10.1136/bmj.s2-1.2.125

1850 – Prilikom eksperimenata na srcima mačaka i pasa, uvođenjem jakih električnih struja, Hoffa je opisao bizarne, nepravilne aktivnosti ventrikula, kasnije nazvane “ventrikularna fibrilacija”. Pokazao je da jedan jedini električni val može uzrokovati fibrilaciju.
Hoffa M, Ludwig C. 1850. Einige neue versuche uber herzbewegung. Zeitschrift Rationelle Medizin, 9: 107-144

1856 - Rudolph von Koelliker i Heinrich Muller su potvrdili da električna aktivnost prehodi svakoj kontrakciji srčanog mišića, spojivši galvanometer na bazu i vrh izdvojenog ventrikula (komore). Na istom ventrikulu su primjenili i preparat sličan Matteuccijevom i dokazali da se prije prije ventrikularne sistole dešava kontrakcija efektornog mišića (na “reoskopskoj žabi”), a nešto manja kontrakcija i nakon sistole. Kasnije će ovi grčevi na “reoskopskoj žabi” biti označeni kao električne aktivnosti koje pripadaju QRS kompleksu i T valu na elektrokardiogramu.
von Koelliker A, Muller H. Nachweis der negativen Schwankung des Muskelstroms am naturlich sich kontrahierenden Herzen. Verhandlungen der Physikalisch-Medizinischen Gesellschaft in Wurzberg. 1856;6:528-33.

1858 – William Thompson (britanski matematičar i fizičar, poznatiji kao lord Kelvin, po kome je nazvana i jedinica za apsolutnu temperaturu), professor na Univerzitetu u Glasgovu, izumio je “zrcalni galvanometer”, za potrebe prenošenja telegrafskih poruka preko Atlanskog okeana. Malo ogledalo, koje se slobodno okreće, sa magnetima pričvršćenim straga, stavljeno je unutar bakarne zavojnice. U prisustvu električne struje, reflektovana svjetlosna zraka sa ovog ogledala “pojačavala” bi male pokrete. Cijeli je uređaj bio postavljen unutar zračne komore, čiji pritisak bi se mijenjao s ciljem prigušivanja signala. Njegov galvanometer je bio dovoljno osjetljiv za “transatlansku telegrafiju”.

1867 – Thompson je dodatno unaprijedio telegrafski prijenos sa “sifonskim snimačem”. Još prije d’Arsonvala (1880) je upotrijebio finu zavojnicu, uronjenu u jako magnetno polje. Sifon sa tintom je pričvršćen na zavojnicu, ali je od nje izoliran “ebonitom”. Kroz njega je provedena struja visoke voltaže, trag tinte bi ostajao na papiru koji se kretao po metalnoj šini. Stoga, “sifonski snimač” ne samo da je detektovao struju, nego je i bilježio na papir.

1896-1870 – Alexander Muirhead, inžinjer elektrotehnike i pionir telegrafije, navodno je snimio prvi elektrokardiogram ljudskog srca, u bolnici St Bartholomew’s u Londonu, no to je još uvijek veoma upitno. Ukoliko je to i učinio, morao je koristiti Thompsonov “sifonski snimač”. Elizabeth Muirhead, njegova supruga, pisala je njegovu biografiju, u kojoj je ustvrila da se Alexander bojao objavljivati rezultate vlastitih istraživanja, kako druge naučnike ne bi naveo na pogrešan trag.
Elizabeth Muirhead. Alexander Muirhead 1848 - 1920. Oxford, Blackwell: privately printed 1926.

1872 – Francuski fizičar Gabriel Lippman izumio je “kapilarni elektrometar”. Riječ je o tankoj staklenoj cjevčici, sa živinim stubom, ispod stupa sumporne kiseline.  Živin meniskus se pomjera s variranjem električnog potencijala, a njegove kretnje su se posmatrale pod objektivom mikroskopa.

1872 – Thomas Green F.R.C.S, hirurg iz kraljevske bolnice Bristol Royal Infirmary, objavio je izvještaj o seriji oživljavanja pacijenata nakon srčanog i/ili plućnog aresta, poslije opšte anestezije hloroformom. “Voltin stup” sa 200 ćelija (što će nešto kasnije postati –baterija-), iz kojeg je dobio struju napona 300 Volti, “priključio” je na pacijenta, tako da je jedan pol prislonio na vrat, a drugi na donja rebra, s lijeve strane. Iako se ovaj postupak navodi kao primjer kardiopulmonalne reanimacije (CPR), nije u potpunosti razjašnjen njegov mehanizam. Ne može se reći kako je riječ o “električnoj kardioverziji” ili vanjskom pace-makeru. Čini se, radije, da je riječ o još jednom primjeru “elektrofrenične stimulacije” (Duchenne 1872).
Green T. On death from chloroform: its prevention by galvanism. Br Med J 1872 1: 551-3.

1872 - Guillaume Benjamin Amand Duchenne de Boulogne, francuski neurolog, pionir elektrofiziologije, opisao je oživljavanje utopljene djevojčice korištenjem elektriciteta u trećem izdanju njegove knjige o korištenju električne struje u medicinske svrhe. Ovaj se slučaj nekoliko puta opisivao kao prvi “umjetni pacemaker”, ali je Duchenne koristio električnu struju kako bi potaknuo elektrofreničku, a ne miokardijalnu stimulaciju.
Duchenne GB. De l'electrisation localisee et de son application a la pathologie et la therapeutique par courants induits at par courants galvaniques interrompus et continus. [Localised electricity and its application to pathology and therapy by means of induced and galvanic currents, interrupted and continuous] 3ed. Paris. JB Bailliere et fils; 1872

1875 – Richard Caton, ljekar iz Liverpoola, predstavio se Britanskoj medicinskoj udrugi (British Medical Association) u julu 1875. godine, u Edinburgu. Koristeći Thompsonov “zrcalni galvanometar” na životinjama, pokazao je da je moguće detektovati slabe struje različitog smjera, kada se elektrode prislone na različita mjesta na površini njihovog tijela. Primjerice, jedna elektroda u sivoj moždanoj masi, druga na površini lubanje. Ovo je i prvi primjer EEG-a (elektroencefalograma). Caton je pratio trag, odnosno hipotezu dr John Hughlings Jacksona, koji je 1873. godine pretpostavio da je epilepsija posljedica prekomjerne električne aktivnosti u sivoj masi mozga.
Caton R: The electric currents of the brain. Br Med J 1875; 2(765):278, Mumenthaler, Mattle Eds. Neurology. 4th Edition. Stuttgart, Thieme: 2004.

1876 – Francuski fiziolog Étienne-Jules Marey je upotrijebio elektrometar kako bi zabilježio električno aktivnost na otvorenom srcu žabe.
Marey EJ. Des variations electriques des muscles et du couer en particulier etudies au moyen de l'electrometre de M Lippman. Compres Rendus Hebdomadaires des Seances de l'Acadamie des sciences 1876;82:975-977

1878 – Kapilarnim elektrometrom, britanski naučnici John Burden Sanderson i Frederick Page su registrovali električnu struju srca i pokazali da se ona javlja u dvije faze ( kasnije nazvane QRS kompleks i T val ).
Burdon Sanderson J. Experimental results relating to the rhythmical and excitatory motions of the ventricle of the frog. Proc R Soc Lond 1878;27:410-414

1880 – Francuski fizičar Arsene d’Arsonval je u saradnji sa Marcelom Deprezom unaprijedio galvanometar. Umjesto namagnetisane igle koja se kreće svaki put kad struja poteče kroz zavojnicu u njenoj blizini, Deprez-d’Arsonvalov galvanometar ima fiksiran magnet i pokretnu zavojnicu. Njihov uređaj je osnova većine modernih galvanometara.
Comptes rendus de l'Académie des sciences, 1882, 94: 1347-1350

1884 – Sanderson i Page su objavili nekoliko snimaka električne aktivnosti srca kornjače.
Burdon Sanderson J, Page FJM. On the electrical phenomena of the excitatory process in the heart of the tortoise, as investigated photographically. J Physiol (London) 1884;4:327-338

1887 – Britanski fiziolog Augustus D. Waller sa St Mary's Medical School iz Londona objavio je prvi elektrokardiogram ljudskog srca. Snimljen je kapilarnim elektrometrom Thomasa Goswella, tehničara u njegovom laboratoriju.
Waller AD. A demonstration on man of electromotive changes accompanying the heart's beat. J Physiol (London) 1887;8:229-234

1889 – Holandski fiziolog Willem Einthoven je prisustvovao Wallerovoj demonstraciji nove tehnike na 1. Međunarodnom kongresu fiziologa u Baleu. Waller bi za dobrovoljca uzimao svog psa Džimija, koji je strpljivo držao šape u teglama ispunjenim fiziološkom otopinom.

1889 – Profesor John McWilliam, sa Univerziteta Abredeen, opisao je ventrikularnu fibrilaciju kao “neočekivano i nepovratno zatajenje srca, koje se može javiti u formi naglog početka fibrilarne kontrakcije; srčana pumpa je izbačena iz svog uobičajenog radnog mehanizma i rasipa svoju preostalu vitalnu energiju u jalovoj i dugotrajnoj aktivnosti zidova srčanih komora.”  McWilliam je takođe opisao i električnu stimulaciju srca u slučajevima “fatalne sinkope” kod čovjeka. “Indukcija jednog jedinog elektrošoka je u stanju da izazove otkucaj srca, a regularna serija šokova (primjerice, šezdeset ili sedamdeset u minuti), održaće isti ritam srčanog rada.”
McWilliam JA. Cardiac Failure and Sudden Death. Br Med J 1889;1:6-8. McWilliam JA. Electrical stimulation of the heart in man. Br Med J 1889;1:348–50.

1890 – G.J. Burch sa Oxforda je osmislio aritmetičke korekcije posmatranih otklona na elektrometru. Njegov koncept je omogućio da se, nakon opsežnih kalkulacija, uoče istinski oblici pojedinih valova.
Burch GJ. On a method of determining the value of rapid variations of a difference potential by means of a capillary electrometer. Proc R Soc Lond (Biol) 1890;48:89-93

1891 – Britanski fiziolozi William Bayliss i Edward Starling sa University College iz Londona su unaprijedili kapilarni elektrometar. Krajeve su spojili na desnu ruku i kožu kako bi pokazali “trifazne varijacije koje prethode svakom otkucaju srca” – što će nešto kasnije postati ‘otkloni’ poznati kao P talas, QRS kompleks i T talas. Osim toga, pokazali su da postoji zastoj od oko 0,13 sekundi između stimulacije atrija i depolarizacije ventrikula – kasnije ustanovljeno kao PR interval.
Bayliss WM, Starling EH. On the electrical variations of the heart in man. Proc Phys Soc (14th November) in J Physiol (London) 1891;13:lviii-lix and also On the electromotive phenomena of the mammalian heart. Proc R Soc Lond 1892;50:211-214

1893 – Willem Einthoven je prvi put upotrijebio termin “elektrokardiogram” na skupu Asocijacije holandskih ljekara. Ipak, nešto kasnije je tvrdio da je Waller ipak bio prvi ljekar koji se poslužio ovim terminom.
Einthoven W: Nieuwe methoden voor clinisch onderzoek [Nove metode kliničkih pretraga]. Ned T Geneesk 29 II: 263-286, 1893





 

1895. do danas :: Precizni snimci i razvoj elektrokardiografije u klinički dijagnostički metod

1895 – Uz pomoć naprednog elektrometra i formula za korekciju koje je definisao Burch, Einthoven je definisao pet konačnih otklona: P, Q, R, S i T.
Einthoven W. Ueber die Form des menschlichen Electrocardiogramms. Arch f d Ges Physiol 1895;60:101-123

1897 – Clement Ader, francuski elektroinžinjer, obznanio je radove na pojačivaču signala za prenošenje Morzeovog koda podvodnim telegrafskim linijama. Uređaj nikada nije zamišljen kao galvanometar. Iako se Einthoven pozivao na Aderov rad, čini se kako je nezavisno razvio vlastiti pojačivački uređaj.
Ader C. Sur un nouvel appareil enregistreur pour cables sous-marins. C R Acad Sci (Paris) 1897;124:1440-1442

1899 - Karel Frederik Wenckebach je objavio stručni rad “O analizi nepravilnih pulsacija” u kome opisuje pogoršanje u provođenju impulsa iz atrija u ventrikul kod žaba. Nešto kasnije, ovi će fenomeni biti poznati kao Wenckenbachove periode (Mobitz I) ili fenomeni ili blokovi.

1899 – Jean-Louis Prevost profesor biohemije i Frederic Batelli profesor fiziologije otkrili su da se primjenom električnih struja velikog napona može zaustaviti ventrikularna fibrilacija. Pored toga, otkrili su da mali napon (do 40V) može uzrokovati pojavu fibrilacije.
Prevost JL, Batelli F. Sur quelques effets des descharges electriques sur le coeur des mammiferes. [On the effects of electric shocks on the hearts of mammals.] Acad. Sci. Paris, FR.: 1899; 129:1267-1268.
Prevost JL, Batelli F. La Mort Par Les Descharges Electriques. [Death by electrical disharges]. Journ. de Physiol. 1899;1:1085-99.

1901 – Einthoven je konstruisao novu vrstu galvanometra za potrebe dobivanja elektrokardiograma. Nazvao ga je “žičani” (ili nitasti) galvanometar. Sadržavao je tanku kvarcnu nit, obloženu srebrom kao provodnikom, vođen idejom Depreza i d’Arsonvala :: prim. prev. :: Kvarcna nit je dobijena tako što se na jedan kraj strijele pričvršćivao komad kvarca; nakon zagrijavanja kvarcne mase, strijela je ispaljena iz luka, stvarajući iza sebe tanku nit (7mikrometara) koju je nešto kasnije Einthoven ‘bombardovao’ česticama elementarnog srebra koje je služilo kao provodnik :: Masa Einthovenovog žičanog galvanometara je iznosila oko 600 funti (oko 270 kilograma); Willem Einthoven je priznao da je Ader koristio sličan sistem, ali je izračunao da je njegov galvanometar bio nekoliko hiljada puta osjetljiviji.
Einthoven W. Un nouveau galvanometre. Arch Neerl Sc Ex Nat 1901;6:625-633

1902 – Einthoven je objavio prvi elektrokardiogram snimljen putem njegovog žičanog galvanometra.
Einthoven W. Galvanometrische registratie van het menschilijk electrocardiogram. In: Herinneringsbundel Professor S. S. Rosenstein. Leiden: Eduard Ijdo, 1902:101-107

1903 – Einthoven je u pregovorima sa Maxom Edelmanom iz Minhena i Horace Darwinom ( upravo tako, kako ste i pretpostavljali, sinom slavnog Sir Charlesa Darwina ) iz Cambridge Scientific Instruments Company o serijskoj komercijalnoj proizvodnji njegovog žičanog galvanometra.

1905 – Telefonskim kablovima, Einthoven je počeo sa odašiljanjem elektrokardiograma u njegov laboratorij, udaljen 1,5 kilometar od bolnice. Prvi “telekardiogram” je snimljen na zdravom i poletnom muškarcu. Na snimku su izrazito visoki R-zupci, koji se pripisuju činjenici da je mladić biciklom žurio iz laboratorije u bolnicu, na snimanje.

1905 – John Hay iz Liverpoola je objavio snimke pacijenta od 65 godina, sa potvrđenim AV blokovima, ali bez poremećene provodljivosti. Bila je to i prva demonstracija onoga što danas nazivamo AV blokom tipa Mobitz II.
Hay J. Bradycardia and cardiac arrhythmias produced by depression of certain functions of the heart. Lancet 1906;1:138-143.

1906 – Einthoven je objavio prvu sabranu zbirku fizioloških i patoloških elektrokardiograma, snimljenih “žičanim galvanometrom”. Detaljno su opisani hipertrofija desnog i lijevog ventrikula, desnog i lijevog atrija, po prvi put prikazan i U talas, preuranjeni ventrikularni ritmovi, ventrikularna bigeminija, atrijsko treperenje i blokovi u provođenju.
Einthoven W. Le telecardiogramme. Arch Int de Physiol 1906;4:132-164 (translated into English. Am Heart J 1957;53:602-615)

1906 – Cremer je po prvi put snimio EKG koristeći “transezofagealni pristup”, a pri tom mu je u pomoć priskočio profesionalni “gutač mačeva”. Ezofagealna elektrokardiografija je usavršena 1970-tih, kao korisna metoda za ustanovljavanje atrijalnih aritmija. Osim toga, zaslužan je za snimanje prvog fetalnog EKG-a, postavljajući prijemnike na abdominalnu površinu trudnice.
Cremer. Ueber die direkte Ableitung der Aktionströme des menslichen Herzens vom Oesophagus und über das Elektrokardiogramm des Fötus. Munch. Med. Wochenschr. 1906;53:811

1907 – Arthur Cushny, profesor farmakologije na University College London, objavio je prvi prikaz slučaja atrijalne fibrilacije. Slučaj je pacijentica operisana od “ovarijalnog fibroida” kojoj se tri dana nakon zahvata pojavio veoma varijabilan puls, između 120 i 160 otkucaja u sekundi. Njen puls je praćen Jacquesovim sfigmohronografom, koji prikazuje radijalni puls u funkciji vremena, na sličan način kako se arterijski krvni pritisak danas prati u jedinicama intenzivne njege.
Cushny AR, Edmunds CW. Paroxysmal irregularity of the heart and auricular fibrillation. Am J Med Sci 1907;133:66-77.

1908 – Edward Schafer, sa Univerziteta u Edinburgu, prvi je nabavio žičani galvanometar za potrebe njegove primjene u kliničkoj praksi.

1909 – Thomas Lewis, sa University College bolnice iz Londona, takođe je nabavio žičani galvanometar, a isto je učinio i Alfred Cohn, iz bolnice Mt Sinae, iz New Yorka.

1909 – Nikolai i Simmons izvještavaju o promjenama na elektrokardiografu izazvanim anginom pectoris.
Nicolai DF, Simons A. (1909) Zur klinik des elektrokardiogramms. Med Kiln 5;160

1910 – Walter James (Columbia University) i Horatio Williams (Cornell University Medical College) iz New Yorka, objavili su prvu reviziju elektrokardiograma na američkom tlu. U njoj je opisana hipertrofija ventrikula i atrija, ektopični srčani ritmovi, te atrijalna i ventrikularna fibrilacija.
James WB, Williams HB. The electrocardiogram in clinical medicine. Am J Med Sci 1910;140:408-421, 644-669

1911 – Thomas Lewis je objavio klasični udžbenik o elektrokardiografiji, nazvan “Mehanizam otkucaja srca” (The mechanism of the heart beat). Udžbenik je izdala kuća Shaw & Sons iz Londona, a posvećen je Willemu Einthovenu.

1912 – U stručnom časopisu British Journal of Medicine (BJM), Lewis je objavio detaljne opservacije u kliničkoj primjeni elektrokardiograma na primjeru atrijalne fibrilacije. Thomas Lewis opisuje kako je zajedno sa kolegom veterinarom dr. Woordruffom, identificirao ovu pojavu kod konja, a nešto kasnije je svjedočio fibrilaciji konjskog srca, na visoravni Bulford. “Prsni koš je bio otvoren dok je srce još uvijek kucalo, a ja sam, baš kao i svi oko mene, bio u prilici da vidim fibrilaciju aurikule, izazvanu oboljenjem, a ne eksperimentalno,” piše Lewis.
Lewis T. A Lecture ON THE EVIDENCES OF AURICULAR FIBRILLATION, TREATED HISTORICALLY: Delivered at University College Hospital. Br Med J 1912;1:57-60.

1912 – U obraćanju Kliničkom društvu “Chelsea” iz Londona, Einthoven predstavlja jednakostranični trougao, sačinjen od njegovih standardnih odvoda (I, II, III bipolarni), kasnije nazvan “Einthovenov trougao”.
Einthoven W. The different forms of the human electrocardiogram and their signification. Lancet 1912(1):853-861

1918 – Bousfield je opisao iznenadne, spontane promjene na elektrokardiogramu tokom angine.
Bousfield G. Angina pectoris: changes in electrocardiogram during paroxysm. Lancet 1918;2:475

1920 – Hubet Mann iz bolnice Mount Sinai, opisao je izvod “monokardiograma”, koji će nešto kasnije biti nazvan “vektor kardiograma”.
Mann H. A method of analyzing the electrocardiogram. Arch Int Med 1920;25:283-294

1920 – Harold Pardee iz New Yorka je objavio prve EKG snimke ljudskog srca sa infarktom miokarda, gdje je primjetio neobičnu visinu T vala “koji se ponekad praktično spaja sa silaznim dijelom R-zupca.”
Pardee HEB. An electrocardiographic sign of coronary artery obstruction. Arch Int Med 1920;26:244-257

1924 – Willem Einthoven je dobio Nobelovu nagradu za fiziologiju i medicinu, kao izumitelj žičanog galvanometra, preteče i osnove elektrokardiografa.

1924 – Woldemar Mobitz je objavio klasifikaciju blokova u sprovodnom sistemu srca (Mobitz I i II), sastavljenu na osnovu elektrokardiograma i sfigmograma jugularne vene kod pacijenata sa drugostepenim srčanim blokom.
Mobitz W. Uber die unvollstandige Storung der Erregungsuberleitung zwischen Vorhof und Kammer des menschlichen Herzens. (Concerning partial block of conduction between the atria and ventricles of the human heart). Z Ges Exp Med 1924;41:180-237.

1926 – Ljekar iz ženske bolnice Crown Street u Sidneju, koji je želio ostati anoniman, uspio je spasiti novorođenče uz pomoć električnog uređaja koji će nešto kasnije biti nazvan “pacemaker” (pejsmejker). Doktor je zatražio anonimnost zbog kontroverzi koje je izazvalo istraživanje o umjetnom produživanju trajanja ljudskog života.

1928 – Ernstine i Levine izvještavaju o upotrebi vakumskih cijevi za pojačavanje elektrokardiograma, umjesto mehaničkog pojačavanja žičanog galvanometra.
Ernstine AC, Levine SA. A comparison of records taken with the Einthoven string galvanomter and the amplifier-type electrocardiograph. Am Heart J 1928;4:725-731

1928 – Kompanija Franka Sanborna je pretvorila svoj stolni model EKG mašine u prvi prenosivi elektrokadiograf, mase 22 kilograma, pogonjen automobilskim akumulatorom od 6 Volti.

1929 – Australski ljekar Mark Lidwill i fizičar Edgar Booth, izvještavaju o električnoj reanimaciji srca na sastanku u Sidneju. Njihov prenosivi električni uređaj koristi elektrodu na koži i transtorakalni kateter. Uređaj koji je Booth dizajnirao mogao je odašiljati različite voltaže, a za primjenu na ventrikulima novorođenčeta korištena je struja od 16 Volti.
Lidwell M C, "Cardiac Disease in Relation to Anaesthesia" in Transactions of the Third Session, Australasian Medical Congress, Sydney, Australia, Sept. 2-7 1929, p 160.

1930 – Wolf, Parkinson i White izvještavaju o pojavi kratkog PR intervala, širokog QRS komplesa i paroksizmalnih tahikardija na elektrokardiogramu.
Wolff L, Parkinson J, White PD. Bundle branch block with short P-R interval in healthy young people prone to paroxysmal tachycardia. Am Heart J 1930;5:685.

Nešto kasnije, njihovi nalazi su klinički potvrđeni, iako ranije nisu bili poznati, a imenovani su “Wolf-Parkinson-White” (WPW) sindrom. Prvi ove vrste je pak registrovao Hoffmann, još 1909. godine. 
Von Knorre GH. The earliest published electrocardiogram showing ventricular preexcitation. Pacing Clin Electrophysiol. 2005 Mar;28(3):228-30

1930 – Sanders po prvi put opisuje infakrt desnog ventrikula
Sanders, A.O. Coronary thrombosis with complete heart block and relative ventricular tachycardia: a case report, American Heart Journal 1930;6:820-823.

1931 – Charles Wolferth i Francis Wood opisuju slučaj izazivanja angine pectoris kroz napornu fizičku aktivnost. Istraživali su promjene u EKG-u kod normalnih osoba i onih sa anginom pectoris, ali su odbacili svoju tehniku, uz tvrdnju da je “previše opasna da bi neselektivno izazvala anginu”
Wood FC, Wolferth CC, Livezey MM. Angina pectoris. Archives Internal Medicine 1931;47:339

1931 – Doktor Albert Hyman je patentirao prvi “umjetni srčani predvodnik” (pacemaker), koji stimulira srce putem transtorakalne igle. Cilj mu je bio da osmisli uređaj koji će biti dovoljni mali da stane u ljekarsku torbu i stimulira područje desne pretkomore srca prikladno izoliranom iglom. Prve eksperimente je izveo na životinjama. “Do 1. marta 1932. godine, umjetni predvodnik je korišten 43 puta, sa uspjehom u 14 slučajeva.” Sve do 1942. godine, nije bilo uspješnog korištenja Hymanovog pacemakera u Stokes-Adamsovim napadima.
Hyman AS. Resuscitation of the stopped heart by intracardial therapy. Arch Intern Med. 1932;50:283

1932 – Goldhammer i Scherf predlažu upotrebu elektrokardiografije nakon umjerene vježbe, s ciljem dijagnosticiranja umjerene koronarne insuficijencije.
Goldhammer S, Scherf D. Elektrokardiographische untersuchungen bei kranken mit angina pectoris. Z Klin Med 1932;122:134

1932 – Charles Wolferth i Francis Wood opisuju po prvi put kliničku upotrebu prekordijalnih odvoda.
Wolferth CC, Wood FC. The electrocardiographic diagnosis of coronary occlusion by the use of chest leads. Am J Med Sci 1932;183:30-35

1934 – Spajajući žičane odvode sa desne ruke, lijeve ruke i lijeve noge na otpornike od 5000 Ohma, Frank Wilson je definirao “indiferentnu elektrodu”, koja će nešto kasnije biti nazvana “Vilsonov centralni pol”. Kombinovani odvodi djeluju kao uzemljenje i pričvršćeni su negativni pol EKG-a.  Elektroda je prikačena na pozitivni pol time postaje “unipolarna” i može se postaviti na bilo koje mjesto na tijelu. Wilson je definirao unipolarne odvode na udovima kao VR, VL, VF… gdje V označava voltažu na unipolarnoj elektrodi.
Wilson NF, Johnston FE, Macleod AG, Barker PS. Electrocardiograms that represent the potential variations of a single electrode. Am Heart J. 1934;9:447-458.

1935 – McGinn i White opisuju promjene na elektrokardiogramu u slučaju akutne plućne embolije, uključujući i obrazac: S1 Q3 T3.
McGinn S, White PD. Acute cor pulmonale resulting from pulmonary embolism: its clinical recognition. JAMA 1935;114:1473.

1938 – Američko društvo za srce (AHA) i Kardiološko društvo Velike Britanije definirali su standardne pozicije i priključivanje prekordijalnih odvoda (V1-V6).
Barnes AR, Pardee HEB, White PD. et al. Standardization of precordial leads. Am Heart J 1938;15:235-239

1938 – Tomaszewski bilježi promjene na elektrokardiografu muškarca preminulog od posljedica hipotermije (pothlađivanja).
Tomaszewski W. Changements electrocardiographiques observes chez un homme mort de froid. Arch Mal Coeur 1938;31:525.

1939 – Langendorf izvještava o slučaju infarkcije atrija, otkrivene prilikom autopsije, koja se mogla, gledajući u retrospektivi, otkriti promjenama na EKG-u.
Langendorf R. Elektrokardiogramm bei Vorhof-Infarkt. Acta Med Scand. 1939;100:136.

1942 – Emanuel Goldberger je povećao napon na Wilsonovim unipolarnim odvodima za 50% i tako su nastali aVR, aVL i aVF odvodi (a- augmented, pojačani). Kada se dodaju na tri standardna Einthovenova odvoda (I, II, III) i prekordijalne odvode (V1-V6), dobijamo standardni 12-kanalni elektrokardiogram, koji se koristi do današnjeg dana.

1942 – Arthur Master je standardizirao test za procjenu srčane funkcije, pod opterećenjem, provođen u dva koraka, danas poznat kao “Masterov two-step test”.
Master AM, Friedman R, Dack S. The electrocardiogram after standard exercise as a functional test of the heart. Am Heart J. 1942;24:777

1944 – Young i Koenig izvještavaju o devijacijama P-R segmenta kod većeg broja pacijenata sa infarkcijom atrija.
Young EW, Koenig BS. Auricular infarction. Am Heart J. 1944;28:287.

1947 – Gouaux i Ashman su opisali svoja posmatranja s ciljem razlikovanja grešaka u provođenju od ventrikularne tahikardije. “Ashmanov fenomen” se događa kada se stimulus aplicira ili pojavi između relativne i apsolutne refraktarnosti ventrikula. U slučaju atrijalne fibrilacije sa greškama u provođenju, primjećuje se širi kompleks u prilično kratkim ciklusima, praćenim jednim dužim srčanim ciklusom. QRS kompleks kojim se završavaju kraći ciklusi je “aberantniji”, jer pada u periodu refraktarnosti.
Gouaux JL, Ashman R. Auricular fibrillation with aberration simulating ventricular paroxysmal tachycardia. Am Heart J 1947;34:366-73.

1947 – Claude Beck, pionir kardiovaskularne hirurgije iz Clevelanda, uspješno je izvršio defibrilaciju ljudskog srca, tokom operacije na prsnom košu. Njegova radost je bila tim veća što je pacijent bio 14-godišnji dječak. Defibrilacija mu nije uspijevala na šest prethodnih pacijanata. Prototip njegovog defibrilatora bazirao se na eksperimentalnoj defibrilaciji nad životinjama, koju je proveo Carl J. Wiggers, profesor Fiziologije na Univerzitetu Western Reserve.
Beck CS, Pritchard WH, Feil SA: Ventricular fibrillation of long duration abolished by electric shock. JAMA 1947; 135: 985-989.
Wiggers CJ, Wegria R. Ventricular fibrillation due to single localized induction in condenser shock supplied during the vulnerable phase of ventricular systole. Am J Physiol 1939;128:500

1948 – Rune Elmqvist, švedski inžinjer sa diplomom ljekara (iako se nikada nije bavio medicinom),  predstavio je prvi ink-jet štampač za ispisivanje analognih fizioloških signala. Na 1. Međunarodnom kongresu kardiologa, održanom u Parizu, Elmqvist je demonstrirao EKG zapis na njegovom novom izumu. Mašinu nazvanu “mingograf” razvio je lično, u kompaniji koja će postati današnji Siemens.

1949 – Ljekar iz Montane (SAD), Norman Jefferis Holter, sačinio je uređaj mase 34 kilograma, koji je snimao cjelodnevni elektrokardiogram pacijenta koji bi ga nosio na sebi poput ranca i njegove rezultate odašiljao u aparat za analizu. S vremenom je njegov uređaj –Holter Monitor- minimiziran, a snimanje podataka digitalizirano.
Holter NJ, Generelli JA. Remote recording of physiologic data by radio. Rocky Mountain Med J. 1949;747-751.

1949 – Sokolov i Lyon su predložili dijagnostičke kriterije za hipertrofiju lijevog ventrikula: LVH je prisutna ukoliko je visina S zupca u V1 zbrojena sa visinom R zupca u V6 veća od 35 milimetara.
Sokolow M, Lyon TP. The ventricular complex in left ventricular hypertrophy as obtained by unipolar precordial and limb leads. Am Heart J 1949;37:161

1950 – John Hopps, kanadski inžinjer elektrotehnike i istraživač u Nacionalnom istraživačkom vijeću zajedno sa ljekarima sa Univerziteta u Torontu /Wilfred Bigelow i John C. Callaghan/ pokazao je da se koordinirana kontrakcija srčanog mišića može stimulirati električnim pdraživanjem sino-atrijalnog čvora. Aparat koji će predstavljati prvi kardijalni pacemaker, promjera 30 centimetara, napajao se iz naponske mreže za domaćinstva (60Hz).
Bigelow WG, Callaghan JC, Hopps JA. "General hypothermia for experimental intracardiac surgery." Ann Surg 1950; 1132: 531-539.

1953 – Eksperimentirajući sa psima u stanju hipotermije (pothlađenosti), Osborn je opisao i takozvani “vezujući” ili J (junctional) talas, koji je kasnije nazvan po njemu. Došao je do zaključka da psi imaju više izglede da prežive ukoliko im se ubrizga bikarbonat. Pretpostavio je da se J-talas javlja zbog povrede koju je izazvala acidoza.
Osborn JJ. Experimental hypothermia: respiratory and blood pH changes in relation to cardiac function. Am J Physiol 1953;175:389

1955 – Richard Langendorf je objavio “pravilo bi-geminije”, kojim ističe da ventrikularna bigeminija ima tendenciju da se sama održava.
Langendorf R, Pick A, Winternitz M. Mechanisms of intermittent ventricular bigeminy. I. Appearence of ectopic beats dependent upon the length of the ventricular cycle, the "rule of bigeminy." circulation 1955;11:442.

1956 – Paul Zoll, američki kardiolog, upotrijebio je mnogo moćniji defibrilator, primjenivši ga na pacijentu čiji prsni koš je bio zatvoren.
Zoll PM, Linenthal AJ, Gibson P: Termination of Ventricular Fibrillation in Man by Externally Applied Countershock . NEJM 1956; 254: 727-729

1957 – Anton Jervell i Fred Lange-Nielsen opisali su autosomno-recesivni sindrom: produženi QT interval, sa iznenadnom smrću: Jervell-Lange-Nielsen sindrom.
Jervell A, Lange-Nielsen F. Congenital deaf mutism, functional heart disease with prolongation of the QT interval and sudden death. Am Heart J 1957;54:59.

1958 – Švedski profesor Ake Senning je plasirao prvi implantabilni kardijalni pacemaker, koji je dizajnirao Rune Elmqvist, u 43-godišnjeg pacijenta sa potpunim srčanim blokom i sinkopom (Arne Larsson).

1959 – Myron Prinzmetal je opisao varijantu angine pectoris u kojoj je ST segment podignut, umjesto deprimiran. 
Prinzmetal M, Kennamer R, Merliss R, Wada T, Bor N. Angina pectoris. I. A variant form of angina pectoris. Am J Med 1959;27:374.

1960 – Smirk i Palmer su naglasili rizik od iznenadne smrti uzrokovane ventrikularnom fibrilacijom, naročito kada se preuranjene ventrikularne kontrakcije dešavaju istovremeno sa T talasom.
A myocardial syndrome, with particular reference to the occurrence of sudden death and of premature systoles interrupting antecedent T waves. Am J Cardiol 1960;6:620.

1963 – Italijanski pedijatar, C. Romano izvještava o sindromu naslijeđenom autosomno dominantno, sa karakteristično dugim QT intervalom, a godinu kasnije to nezavisno otkriva i njegov irski kolega, takođe pedijatar, O. Conor Ward. Sindrom je nazvan Romano-Ward sindrom.
Romano C, Gemme G, Pongiglione R. Aritmie cardiache rare dell'eta pediatrica. Clin Pediatr. 1963;45:656-83.
Ward OC. New familial cardiac syndrome in children. J Irish Med Assoc. 1964;54:103-6

1963 – Robert Bruce i njegove kolege opisuju višestepeni test funkcije srca pod opterećenjem, na pokretnoj traci, kasnije nazvan “Bruceov protokol”.
“Nikad ne biste kupili polovan automobil, a da ga prethodno ne oprobate, da vidite kako će motor raditi dok se auto kreće. Isto važi i za procjenu funkcije srca,” kazao je dr Robert Bruce.
Bruce RA, Blackman JR, Jones JW, Srait G. Exercise testing in adult normal subjects and cardiac patients. Pediatrics 1963;32:742
Bruce RA, McDonough JR. Stress testing in screening for cardiovascular disease. Bull. N.Y. Acad Med. 1969;45:1288

1963 – Baule i McFee su prvi snimili magnetokardiogram, što je elektromagnetno polje koje nastaje zbog električne aktivnosti srca. Istom metodom je moguće snimiti električnu aktivnost srca, bez korištenja elektroda. Iako je potencijalno korisna tehnika, nikad nije prihvaćena u kliničkim uslovima, dijelom i zbog visokih troškova.
Baule GM, McFee R. Detection of the magnetic field of the heart. Am Heart J. 1963;66:95-96.

1966 – François Dessertenne je prvi put prikazao “Torsade de pointes” varijantu polimorfne ventrikularne tahikardije.
Dessertenne F. La tachycardie ventriculaire a deux foyers opposes variables. Arch des Mal du Coeur 1966; 59:263

1968 – Zao i Lepeschkin su osnovali “Journal of Electrocardiography”, zvanični glasnik Međunarodnog društva za kompjuteriziranu elektrokardiografiju i Međunarodnog društva za elektrokardiografiju.

1974 – Gozensky i Thorne su u elektrokardiografiju uveli termin “zečje uši”. Na elektrokardiogramu se interpretiraju u QRS kompleksu V1 odvoda… patern rSR (dobri zeko) je tipični blok desne grane, a patern RSr (loši zeko) je ventrikularnog porijekla (ventrikularna ektopija ili tahikardija).
Gozensky C, Thorne D. Rabbit ears: an aid in distinguishing ventricular ectopy from aberration. Heart Lung 1974;3:634.

1976 – Erhardt i saradnici su opisali upotrebu desnostranog prekordijalnog odvoda, za koji se ranije smatralo da je “elektrokardiografski tih”, s ciljem dijagnosticiranja infarkta desnog ventrikula.
Erhardt LR, Sjogrn A, Wahlberg I. Single right-sided precordial lead in the diagnosis of right ventricular involvement in inferior myocardial infarction. Am Heart J 1976;91:571-6

1978 – Dr Mieczyslaw (Michael) Mirowski i saradnici su patentirali (US Patent #4184493) uređaj za monitoring srca i automatizirano izvođenje kardioverzije, u slučaju potrebe. Implantabilni uređaj je danas poznat kao implantable cardioverter-defibrillator (ICD) ili automated implantable cardioverter defibrillator (AICD), a koristi se za kardioverziju, defibrilaciju i pacemaking.
Mirowski M, Mower MM, Langer A, Heilman MS, Schreibman J. A chronically implanted system for automatic defibrillation in active conscious dogs. Experimental model for treatment of sudden death from ventricular fibrillation. Circulation 1978;58:90-94.

1992 – Pedro i Josep Brugada iz Barselone opisuju seriju od osam slučajeva iznenadne smrti, paterna koji odgovara bloku desne grane, sa elevacijom ST segmenta u odvodima V1-V3. Pojava je nazvana “Brugada sindrom” i odgovorna je za 4-12% iznenadnih smrtnih slučajeva, naročito česta kod osoba starijih od 50 godina, nastanjenih u Južnoj Aziji.
Tehnologija zvana elektrokardiogram i nakon 100 godina se koristi za otkrivanje novih kliničkih entiteta u kardiologiji.
Brugada P, Brugada J. Right Bundle Branch Block, Persistent ST Segment Elevation and Sudden Cardiac Death: A Distinct Clinical and Electrocardiographic Syndrome. J Am Coll Cardiol 1992;20:1391-6

1992 – Cohen i He opisuju novu, neinvazivnu metodu za precizno mapiranje električne aktivnosti srca, korištenjem Laplaceove mape električnih potencijala na površini tijela.
He B, Cohen RJ. Body surface Laplacian ECG mapping. IEEE Trans Biomed Eng 1992;39(11):1179-91

1993 – Robert Zalenski, profesor na Odjelu urgentne medicine, Državnog Univerziteta Wayne iz Detroita, sa kolegama je objavio uticajan članak o kliničkoj upotrebi 15-kanalnog EKG-a (sa V4R, V8 i V9) u dijagnozi akutnih koronarnih sindroma. Ovi odvodi povećavaju senzitivnost elektrokardiograma u otkrivanju infarkta miokarda.
Zalenski RJ, Cook D, Rydman R. Assessing the diagnostic value of an ECG containing leads V4R, V8, and V9: The 15-lead ECG. Ann Emerg Med 1993;22:786-793

1999 – Istraživači iz Teksasa su pokazali da se snimci sa 12-kanalnog EKG-a mogu bežičnom tehnologijom prenositi na prenosive računare (handheld) i kao takvi pouzdano interpretirati.
Pettis KS, Savona MR, Leibrandt PN et al. Evaluation of the efficacy of hand-held computer screens for cardiologists' interpretations of 12-lead electrocardiograms. Am Heart J. 1999 Oct;138(4 Pt 1):765-70

2000 – Ljekari sa Mayo Clinic opisuju novi nasljedni sindrom, koji se odlikuje kratkim QT intervalom, sa sinkopom i iznenadnom smrću. Nekoliko gena je odgovorno za njegov nastanak.  
Gussak I, Brugada P, Brugada J, et al. Idiopathic short QT interval: a new clinical syndrome? Cardiology. 2000;94(2):99-102

2005 – Danski kardiolozi izvještavaju o uspješnom smanjenju vremena od nastanka boli u grudima do primarne angioplastike u slučaju kada se EKG pacijenata bežično prenosi do PDA/tablet uređaja kardiologa. Kliničari na taj način donose direktnu odluku o slanju pacijenta u laboratorij za kateterizaciju, umjesto gubljenja vremena po drugim bolničkim odjelima.
Clemmensen P, Sejersten M, Sillesen M et al. Diversion of ST-elevation myocardial infarction patients for primary angioplasty based on wireless prehospital 12-lead electrocardiographic transmission directly to the cardiologist's handheld computer: a progress report. J Electrocardiol. 2005 Oct;38(4 Suppl):194-8