Srebrenica - Vremeplov

Srebrenica je gradić u istočnom dijelu Bosne i Hercegovine sa mnogim, kako geografskim, tako i historijskim specifičnostima koje su je činile privlačnom mnogim osvajačima od njenog osnivanja, pa do doba kojeg smo i sami svjedoci.

Veliko bogatstvo prirodnim resursima na jako suženom geografskom prostoru, među kojima ima i onih koji su jedinstveni u svijetu, povoljan geostrateški položaj i bogatstvo u različitosti kulturno-civilizacijskih tekovina napravile su od Srebrenice stalno poprište sukoba između onih koji su je željeli u svome posjedu. Pored svega u čemu je obilovala, Srebrenica je oskudijevala u onome što joj je bilo najpotrebnije - mir i sloboda.

Teško je pratiti, gledajući unazad, dokle sežu povijesne granice Srebrenice, jer još uvijek nema jasnih tragova iz njene davne historije, ali neka arheološka nalazišta ukazuju na to da su njeni počeci, u okvirima kakvim ih danas znamo, negdje između I ili II stoljeća nove ere. To naravno ne znači da ovi prostori nisu bili naseljeni i ranije. Zanimljivo, najveća otkrića su, u potrazi za "Argentariom", nastala u doba vladavine Austro-Ugarske monahrije. Postoje navodi da su područja gdje će nastati Srebrenica naseljavala Ilirska plemena Dindari u doba prije nove historijske ere.

Pojačane aktivnosti oko eksploatacije ruda, naročito olova i srebra, započeli su Iliri, a privučeni njihovim nalazištima, u ove su krajeve došli Rimljani, negdje u II stoljeću. Uz obalu rijeke Drine Rimljani osnivaju "Malvesiatium" (čije su ostatke arheolozi nedavno počeli detaljnije istraživati u Skelanima), a urbani dio onoga što će u III stoljeću prerasti u koloniju sa preko 30 000 stanovnika i dobiti naziv "Argentaria" (po nalazištima srebra) nazvan je "Domavium" (Momavium).

Za Rimsko Carstvo, kojim je u to doba (193. - 211. g. n.e.) vladao imperator Lucius Septimus Severus, Srebrenica je bila glavni centar za kovanje novca i rudarstvo za provincije Dalmaciju i Panoniju, ujedno i jedna od najvećih kovaonica srebrenog i zlatnog novca u Rimskoj imperiji uopšte. U njenoj blizini nalazila su se manja gradska naselja (današnja Voljavica i Skelani). "Argentaria" je imala terme, nakon što su Rimljani otkrili "čudnovatu crvenu vodu" koja ima ljekoviti učinak (Guber), gradsko kupatilo, vijećnicu, tržnicu, hram Jupitera.

Neki historijski izvori govore kako su Srebrenicu, padom Rimskog Carstva, kao i većinu drugih gradova u okolini srušila barbarska plemena (a tu se prije svega misli na Avare) koja su prodrla na područje Balkana.

Bosanski Franjevački red navodi u svojim izvorima kako su na području tadašnje Bosanske vikarije podigli crkvu Svete Marije u Srebrenici (navodi se 1291. godine), a svoju su novoosnovanu provinciju, koja je uključivala daleko širi prostor od same Srebrenice, nazvali po njenom imenu - Bosna Srebrena (ili Srebrenička). Provincija Bosna Srebrena do današnjeg dana egzistira na području Bosne i Hercegovine, a početkom devedesetih godina na mjestu nekadašnje crkve Svete Marije u Srebrenici izgrađena je katolička kapelica.

U srednjem vijeku Srebrenica ponovo izrasta u urbano naselje i dobija važnost kakvu je imala dok je bila dio Rimske Imperije. U to doba u Srebrenicu dolaze njemački rudarski stručnjaci Sasi, po kojima danas jedno srebreničko (rudarsko) selo nosi ime: Sase. Za vremena Bosne kojom je u tom periodu (1314. - 1353. godine) vladao ban Stjepan II Kotromanić, Srebrenica se po prvi put spominje pod ovim imenom u nekom pisanom dokumentu. Godine 1352. u Srebrenicu su došla dvojica dubrovačkih knjigonoša i zahvaljujući njihovim spisima imamo uvid u neke od detalja iz njene historije.

Dubrovnik je bio udaljen od Srebrenice desetak dana jahanja, a njegovi su izaslanici dolazili očigledno u potrazi za srebrom. Na to nam ukazuje činjenica da su knjigonoše nosile pismo Gruba Menčetića jednom srebreničkom zlataru, Dobri Bevenjutiću-Cibranoviću. Od samog svog nastanka Srebrenica nikad nije bila bez Dubrovčana – pa ni u najtežim ratnim vremenima, kada su oko nje vođene borbe novih i starih gospodara (Bosanci, Srbi, Mađari, Turci). Dubrovačka je (najprije lazarinska, a potom i antuninska) građanska obitelj Dobretnić (kasnije prozvana Latinica i Latinčić), porijeklom sa poluotoka Pelješca, obnašala dužnost knezova u Srebrenici - kao dubrovačkom rudarskom zakupištu (koloniji). Graditelji su crkve Sv. Nikole u Čaglju kod Srebrenice.

Srebrenički groši (grossi de Srebrenica) spominju se 1387. godine u dva navrata - Dubrovčanin Simon Dordić ostavlja testamentom, "Maloj braći" u Srebrenici (Franjevcima) znatnu sumu od 25 perpera, tj. 300 srebreničkih groša. U 1387. godini spominju se srebrenički groši, kao i to da je u Srebrenici postojala kovnica, a grad je bio u sklopu bosanske države. Bosni je Srebrenica godišnje donosila oko 30 000 dukata.

U doba vladavine bosanskog kralja Tvrtka I Srebrenica je doživjela najveći razvoj za vremena srednjevjekovnog. Bila je mjesto u kome se kovao novac bosanskoga kralja, a srebro, zlato i drugi metali iz srebreničkih rudnika u to su se doba izvozili širom Evrope. Bilo je razvijeno petnaestak raznih zanata, a ponajviše bijaše dubrovačkih zlatara, zatim krojača i podstrigača sukna.

Postojao je čak lokalni način ukrašavanja odjeće – "a modo di Srebrenica" (u predratno doba, devedesetih godina XX stoljeća, u Srebrenici je bila razvijena proizvodnja tekstila - "Vezionica"). Jedna od zanimljivosti je i da je Srebrenica jedini bosanski srednjovekovni grad u kojem je otkrivena kanalizacija ("Dubrovačka Republika napravila je 1296. jedan od prvih srednjevjekovnih sustava kanalizacije, koji je i danas u upotrebi,...").

Od 1377. odnosno 1391. godine nema podataka o kovanju novca bosanskih vladara do 1436. godine. Te godine se pojavljuju groši (veliki groši) Tvrtka II i od tada se novac kuje sve do propasti bosanske države. Dugo vremena se postavlja pitanje gdje je bila kovaonica novca bosanskih vladara u prvoj polovici XV. vijeka, kada Srebrenica više nije bila u okvirima bosanske države.

Ugarski kralj Žigmun Luksemburški, u pohodu na Bosnu, osvaja Srebrenicu, a upravu nad njom povjerava 1411. godine srpskom despotu Stefanu Lazareviću. Lokalno stanovništvo, većinom pripadnici Crkve Bosanske (bogumili), biva izloženo u vrijeme njegove uprave strašnim torturama. Kovaonica u Srebrenici je obnovljena sredinom 1417. godine za vrijeme despota Stefana Lazarevića, a radila je i za vrijeme despota Đurađa Brankovića.

Kada je Srebrenica, jedno kratko vrijeme, ponovo pripala Bosni, u ljeto 1446. godine, u Dubrovniku se raspravljalo o kovnici bosanskog kralja u Srebrenici, ali nije poznato da li je ova uistinu proradila.

Nedugo potom, kao i u ostatak teritorije tadašnje Bosne, u Srebrenicu će doći Osmanlije. Srebrenica pada pod tursku vlast (pod upravom vazala Đurađa Brankovića) već 1440. godine. Period višestoljetnog prisustva turske vlasti na ovom području donijeće novu religijsku i kulturnu dimenziju, kao i nešto izraženije slobode propovijedanja vjere za franjevački red. Privrede što se tiče, isprva će doći do zapostavljanja rudarstva i stanovništvo će se okrenuti ka zanatstvu. Srebrenica će biti u sastavu Zvorničkog sandžaka, a sama će obrazovati oveći kadiluk. Međutim, ipak dolazi do obnove kovnice novca i ponovnog izrastanja Srebrenice u veliki grad.

Slabljenjem osmanske vlasti i uspostavom autonomne Kneževine Srbije u XIX stoljeću nastupa progon Bošnjaka iz Srbije, što povećava njihov broj u srebreničkom kraju. Turski vojnici će, po polasku iz Bosne, nakon što su izgubili ključne bitke protiv Austro-Ugarske, izazvati požar u Srebrenici i veći njen dio će tim požarom biti i uništen.

1878. godine Bosanski Vilajet potpada pod vlast Austro-Ugarske monarhije. Po dolasku nove uprave na ovim prostorima obnavlja se rudarstvo. Monarhija je imala posebno preduzeće za rudarstvo, a upravo će jedan od stručnjaka iz toga preduzeća, Ludwig Pogatschnig, napraviti značajna otkrića iz njene historije, iako je njegov cilj bio da otkrije stare majdane germanskih rudarskih stručnjaka. Oživljava i eksploatacija mineralnih izvora ("Crni Guber"), grade se novi putni pravci i upravne zgrade od kojih su neke očuvane sve do danas. U austrougarsko doba izvor je omogućavao proizvodnju oko 500 000 boca Gubera koji se izvozio širom svijeta.

Kao što je to bilo nebrojeno mnogo puta u njenoj historiji, Srebrenica ni ovaj put nije mogla ostati na stazama razvoja i mirnog života. Početkom Prvog svjetskog rata počela su i nova razaranja, koja su znatno oslabila grad i njegovu okolinu. U periodu Kraljevine Srba Hrvata Slovenaca/Kraljevine Jugoslavije 1918. - 1941. godine Srebrenica potpuno stagnira. Prethodilo joj je uništenje uzrokovano napadima iz Srbije. Prestaju sa radom rudnici i izvoz ljekovite vode. Broj stanovnika drastično opada.

U periodu Drugog svjetskog rata 1941.-1945. godine Srebrenica ponovo strada. Vlasti Nezavisne države Hrvatske (NDH) su vršile odmazdu zbog djelovanja četničkog pokreta. Četnici (tzv. Vojska Kraljevine Jugoslavije u otadžbini) su u više navrata napravili masakr u Srebrenici. U više navrata muslimanska je populacija morala potražiti utočište u Zvorniku, u bijegu od četnika. Drugi svjetski rat doveo je do potpune destrukcije. Srebrenički partiznaski odred je, nakon mnogobrojnih pokušaja, uspio da 11. marta 1945. godine oslobodi Srebrenicu od Crne legije - ustaške milicije.

U doba SFRJ, Srebrenica je postepeno krenula ka razvoju privrede i infrastrukture. Uz pomoć Sovjetskog saveza (SSSR), pedesetih godina su obnovljeni rudnici oko Srebrenice. Dinamičniji razvoj potaklo je otvaranje industrijskih pogona koji su iskorištavali prirodne resurse u njenoj okolini, što je rezultiralo da se početkom devedesetih godina Srebrenica nađe među privredno najrazvijenijim opštinama tadašnje SR BiH.

Privreda se razvijala po osnovama eksploatacije resursa kojima je Srebrenica obilovala, prije svega ruda olova, cinka, boksita, srebra, te drvne i tekstilne industrije. U naselju Potočari otvaraju se tvornice za proizvodnju akumulatora, preradu finalnih olovnih proizvoda, pocinčavanje, automobilske dijelove, a u Zelenom Jadru proizvodnja građevinskog materijala i namještaja.

U blizini Srebrenice nalazi se 48 mineralnih izvora, a najjači među njima zove se Crni Guber. Crni Guber bila je jedina mineralna voda registrovana u SFRJ kao lijek, što je privuklo veliki broj ljudi sa raznih dijelova svijeta. U Srebrenici je u to doba podignuto i poznato lječilište, smješteno u predjelima bogatim šumom, a nazvano po njenom imenu iz rimskoga doba - Argentaria. Navedeno je dovelo do znatnog razvoja tzv banjskog turizma - ljekovite vode, čist zrak i netaknuta priroda. Okolne guste šume kriju i veliki broj divljači, za lovce posebno atraktivne medvjede i vukove koji lutaju divljinom sve do jugoistočnog dijela opštine. U Srebrenicu su zbog toga dolazili zagriženi lovci iz svih dijelova svijeta.

Srebrenica je zbog značaja svoje historije i privrede zauzimala posebno mesto u SFRJ i SR Bosni i Hercegovini, glavni grad SFRJ - Beograd i SR Bosne i Hercegovine - Sarajevo su u centralnim dijelovima grada imali ulice sa nazivom Srebrenička ulica. Raspad Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, međutim, još jednom će Srebrenici oduzeti pravo da živi u miru...

1992. godine jedinice Jugoslovenske narodne armije, kojima je komandovano iz Beograda, zatim paravojne jedinice "Arkana", "Mauzera" i mnoge druge, zajedno sa lokalnim prosrpskim snagama, prije svega lokalnim pristašama Srpske Demokratske Stranke, okupirale su Srebrenicu. Tih dana iz ovog grada i okolnih naselja protjerano je oko dvadeset hiljada Muslimana. Nakon što je pokret otpora zaživio i u okolnim naseljima uspostavljena odbrana, srpske snage su prisiljene da se povuku iz Srebrenice. Do kraja godine srpske jedinice nastojale su u više navrata da ponovo zauzmu Srebrenicu, ali bez mnogo uspjeha. Početkom 1993. godine teritorij između Zvornika i Srebrenice definitivno je pao u srpske ruke, a najveći broj stanovnika sa tog prostora sklonio se na područje opštine Srebrenica.

Kada je potpisana demilitarizacija Srebrenice, te Rezolucijom Savjeta sigurnosti Ujedinjenih nacija prostor stavljen pod zaštitu međunarodnih snaga (UNPROFOR-a), u Srebrenici se zateklo preko 50.000 stanovnika, ili pet puta više nego je živjelo do početka agresije.

Iako su Ujedinjene nacije formalno štitile Srebrenicu, u "zaštićenoj zoni" Bošnjaci su svakodnevno ubijani od granata koje su srpske jedinice upućivale na grad. Permanentna glad obilježila je život u Srebrenici sve do kraja juna 1995, kada su započeli iznenadni i žestoki napadi na Srebrenicu, "zaštićenu zonu" Organizacije ujedinjenih nacija.

To je bio samo uvod u događaje koji će uslijediti - neviđen masakr nad civilima Bošnjacima u samo nekoliko dana, planirani genocid, nakon što su jedinice optuženog ratnog zločinca, Ratka Mladića zauzele Srebrenicu...

Sve je počelo jula 1995. godine . . .

www.rusmirgadzo.com.ba